Jezik za buduće znanstvenike

Sjećajući se Branka Fučića o dvadesetoj obljetnici njegove smrti, prisjećam se misli jednog od pisaca u knjizi posvećenoj desetoj obljetnici:

“Pa i sad, […] kao da čujem njegov proročanski glas: ‘Mali, bit ćeš profesor. Ali ne zaboravi, ako te ne razumije kuharica, ne valja ti posao”.

Nama koji smo ga osobno znali, ostao je u mislima brojnim doskočicama i izrekama, od kojih je jedna: “Sve što sam postigao u životu, postigao sam na pogon vritnjaka: oni meni nogom u tur, a ja, umjesto da padnem kako su oni očekivali, poskočim i napredujem”. Javnosti je poznat kao čovjek koji je do kraja iščitao onaj izlizani komad kamena danas poznat kao Bašćanska ploča, otkrio i opisao mnoge istarske freske, popisao glagoljske spomenike, a osobito ga pamtimo kao neumornog vodiča po znamenitostima Istre i Primorja kad bi u nekom župnom dvoru tumačio drevne glagoljske rukopise i tiskane knjige pa su slušatelji imali utisak kao da prisustvuju predavanju uvaženog profesora sa Sorbonne – i dojam ih nije varao. Zapravo, radije je kao terenski istraživač, u jednostavnoj odjeći poput neuglednog metalskog radnika, pješačio zabačenim seoskim putima razgovarajući s ljudima i nazdravljajući mladom malvazijom, nego što se kretao svečanim dvoranama Akademije kamo je nazivno pripadao. Branko Fučić bio je majstor pojednostavnjivanja složenih pojmova i događaja, a da im ne bi iznevjerio bit, oljuđivanja bezimenih društvenih sila, a da nije gradio mit, slikovitog prenošenja vrijednosti i znanja tako da je svaki suputnik bio duhovno sit.

I sad zamislite kako neki nadobudni znanstvenik ili filozof dolazi toj našoj kuharici i slavodobitno joj priopćava svoje veliko otkriće – određenje čovjeka:

“Čovjek je kvintesencijski destilat Demiurgove esencije projiciran u terestrialnu sferu antropomorfne egzistencije.”

Naša kuharica, kao svaka dobra duša, prvo bi mu stavila dlan na čelo za provjeriti ima li čovjek vrućicu, a kad bi utvrdila da ipak ne bunca, posjela bi ga za stol i nalila mu tanjur krepke i mirisne juhe uz riječi: “Jedi sinko, očito ti nedostaje minerala i vitamina. Usput, mogao si mi jednostavno reći da je čovjek biće što ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku”.

Misao i mišljenje od nas čini što jesmo – ljude. Poznata vam je ona jednostavna Descartesova izjava: “Mislim, dakle – jesam”. Također, vjerujem, bliska vam je misao kako možemo misliti samo u okvirima jezika pa što bolje vladamo jezikom, misli nam mogu biti složenije i jasnije, a naše postojanje bogatije. Siromašan jezik stvara siromašne misli, a ove proizvode siromašne ljude. Mi Hrvati samo se na hrvatskom jeziku možemo potpuno i cjelovito izraziti. Smijemo se i plaćemo na hrvatskom, volimo na tom jeziku, osjećamo najdublji dio sebe i svijet oko nas na hrvatskom jeziku i jedini na svijetu govorimo hrvatski. Koliko god poželjno, poznavanje jednog ili više stranih jezika ne mijenja tu činjenicu.

Naša kuharica bi vas potaka: “Kćerce, želiš li se u životu baviti znanošću ili strukom, razumijeti to čime se baviš i biti u stanju drugima objasniti, razložiti i obrazložiti, nema ti druge nego dio napora posvetiti hrvatskom jeziku kao cjeloživotni zadatak. Evo i tebi malo juhe”.

Uostalom, zaključila bi kuharica, “Svaki čovjek je slika i prilika vlastitog jezika”.

Tada biste vi zabrinuto upitali: “Da, teta, ali kojeg hrvatskog? Što odabrati među brojnim gramatikama, rječnicima i pravopisima gdje svatko nudi svoju inačicu jezika kao najbolju ili čak jedinu moguću?”

Ona bi sa smješkom odgovorila: “Birajte jezične sastojke kao što ja biram povrće na tržnici. Prvo, obiđem više prodavača. Potom pogledam s boka jesu li me prevarili pokazivanjem najboljih plodova u prvom redu, a vrećicu mi pune kržljavcima s dna hrpe. Zatim gledam je li povrće svježe ili mi podvaljuju prastaro i sparušeno, možda čak i davno smrznuto pa preko noći odmrznuto. Izbjegavam kvrgave i zelene plodove te biram samo dobro oblikovane i zrele. K tome, a to je najvažnije, ne vjerujem nikome na riječ, na ugledno ime ili poznatu tvrtku, nego provjeram rečeno. I tek tada, draga djeco, mogu skuhati zdravo i ukusno varivo, maneštru, paprikaš, sataraš, đuveđ ili ćušpajz. Tako i vi činite s hrvatskim jezikom pa ćete postati dobri pisci i govornici.”

Dobar tek!