Moj znanstveni put: Ivana Osredek

Nastavljamo svoju seriju intervjua sa znanstvenicima u vezi njihova znanstvenog puta, razgovarajući s njima o tome kako su se na njega odlučili i što misle o svojim odlukama u retrospektivi. Ovaj puta smo razgovarali s Ivanom Osredek, studenticom bioloških znanosti u Leicesteru.

Pozdrav, Ivana! Što nam možeš reći o svom znanstvenom putu?

Završila sam drugu godinu preddiplomskog studija Biological Science (Genetics) (Biološke znanosti – genetika, op. ur.) na Sveučilištu u Leicesteru, a trenutno odrađujem svoju sandwich godinu kao Erasmus research intern na Deutsches Krebsforschungszentrum (DKFZ) iliti Njemačkom institutu za istraživanje raka, jednom od najvećih instituta u tom području u Europi. Iako je moj smjer usredotočen na genetiku, ovo stažiranje je u potpunosti posvećeno bioinformatici i single cell sequencing. Grupa u kojoj se trenutno nalazim bavi se razvojem personaliziranog cijepiva protiv glioblastoma, najagresivnijeg tipa tumora mozga.

Zašto si se odlučila upravo na taj put?

Ponajviše zahvaljujući ljetnim školama znanosti u Požegi i Višnjanu. Iako sam znala kad sam birala srednju školu da je biologija ‘moje područje’, tek kad sam dobila priliku raditi na nekom znanstvenom projektu na ljetnim školama, potvrdila sam sama sebi je biti znanstvenik ono što želim biti u budućnosti. Iako u srednjoškolsko vrijeme nisam baš imala ideju kako život znanstvenika izgleda, samo zanimanje je zvučalo prekul.

Znam da sam imala taj ‘eureka’ trenutak, trenutak kada sam si rekla ‘Da, znanost, to je to.’ kada sam predstavljala rad svoje grupe iz Ljetne škole znanosti u Požegi, na konferenciji Korak u znanosti u Istraživačkoj stanici Petnica, Srbija. Ta je konferencija u suštini okupljanje vršnjaka, na dva dana, gdje oni u obliku postera i prezentacije, predstave znanstveni projekt na kojem su radili mjesecima u Petnici, ili na ljetnim školama. Odjednom se nađeš među ljudima koji su izuzetno entuzijastični oko znanosti i tehnologije, i ono najbitnije koji su baš kao ti, geek kojeg fasciniraju stvari poput jednom malog mitohondrija. Nacionalnost, spol, vjera padnu u tamo neki plan. Ondje sam upoznala prijatelje s kojima sam još uvijek bliska.  Mislim da mi je od tad najteže padalo se vratiti se na redovnu nastavu.

Što se tiče genetike, odabrala sam je jednostavno zato jer je smo jako malo vremena posvetili genetici u srednjoj školi. Znam da zvuči kontradiktorno, ali ona mi je bila najzanimljivija od cijelog gradiva i činjenica da smo je malo obradili me baš ljutila. Zbog toga sam u slobodno vrijeme počela istraživati više o genetici i što sam više o njoj znala, to me više intrigiralo kao područje. I nisam pogriješila. Mislim da je vrijeme u koje trenutno živimo, jako zanimljivo i uzbudljivo što se genetike tiče te stalno bude neki ‘wow’ trenutak.

Kada sam birala fakultet, birala sam između nekoliko u Velikoj Britaniji. Iskreno, nemam neki jasan razlog zašto sam odabrala Leicester. Jednostavno se činio kao dobra odluka, što je na kraju i ispalo tako.

Kako si se odlučila na studij izvan Hrvatske? Što misliš da bi bilo drugačije da si se odlučila ostati?

Odluka nije bila laka. Najveći strahovi su bili oko financija. Moja obitelj i ja smo se na moj odlazak spremali više od godinu dana i bilo je izazovno. Teško je zamisliti što te sve čeka jednom kad odeš i kad samostalno kreneš u život. Mislim da mi je sama spoznaja koliko je toga na kocki dala dodatnu motivaciju da dam svoj maksimum. Ovo je definitivno bio izlazak iz komforne zone koji je najviše utjecao na moje odrastanje u neku odgovornu, samostalnu osobu. Tebi tvoja obitelj može biti velika potpora, što je moja i bila, no kako ćeš se ti snaći u inozemstvu, ovisi o tebi. Da sam ostala u Hrvatskoj, prošlo bi još jako puno godina prije nego bih se osamostalila. Vjerojatno bi to i utjecalo na odluke koje bih donosila i na način na koji bih ih donosila.

Druga stvar, opće poznata, je količina prilika koje studenti vani imaju. Raznolikost ljudi koje sam upoznala. Sve je to imalo veliki doprinos tome što jesam danas. Sigurna sam da me život vani pretvorio u jednu bolju verziju sebe koju ne bih dobila ostankom. 

Koji su tvoji stavovi o studiranju u RH u odnosu na studij u inozemstvu?

Kad god odgovaram na ovo pitanje, prvo što volim naglasiti da, bilo u inozemstvu ili u Hrvatskoj, osobni uspjeh ovisi o samoj osobi. Možete vi biti i na najboljem fakultetu na svijetu, ali vaše zalaganje i trud je ono što daje rezultate na kraju. Mnogi naši uspješni znanstvenici su započeli svoje obrazovanje baš u Hrvatskoj, no tijekom obrazovanja nisu se ‘prepustili struji’. Koristili su svaku priliku da se iskažu i da se unaprijede. Sami. Nitko ih nije na to natjerao ili im stavio pred nos. Ljudi su jednostavno svoje prilike stvorili. Možda je važnost toga teško vidjeti iz perspektive nekog tko je tek počeo studirati, no ovo je jednostavno nešto što ne mogu dovoljno naglasiti koliko je bitno. Rekla bih da je u Hrvatskoj to još teže vidjeti jer vlada neki opći stav da moraš nužno imati veze i ako ih nemaš, ne vrijedi ni pokušati. Istina je da rodbinske veze imaju ulogu u puno stvari, ali mislim da je  vrijeme da naše generacije pokažu da se vlastitim trudom i zalaganjem može puno postići.

Ova važnost intrinzične ambicioznosti je, po meni, puno važnija kada studiraš vani. Realno, fakultet u UK može završiti svaki student koji ga je upisao ako se potrudi. Nije teško. I to je u redu. Jer živimo u nekom čudnom vremenu u kojem stvarno trebamo populaciju koja ulaže u svoje obrazovanje, koja širi saznanja i koja je postala, ako ništa drugo malo više ‘open-minded’. Što je i sam cilj obrazovanja. S druge strane to također znači da imate jako puno ljudi koji imaju diplomu u području u kojem i vi. Upravo zbog toga je potrebna gradacija studenata koji su bolji ili lošiji, a to upravo ovisi o vašoj ambiciji. Istina je da, u usporedbi s Hrvatskom, prilika za studente ima puno više, puno su dostupnije studentima i gotovo uvijek puno više plaćene. S te strane, lakše je u inozemstvu. No, za njih se treba dokazati, konkurencija je jako velika, ali imat će te puno više podrške profesora da do tih prilika i dođete. 

Kad kažem prilike, tu mislim na razna stažiranja po labosima na fakultetu ili u industriji. Nije neobično i da tijekom ljeta dobijete plaćeno stažiranje i izvan UK. Europa je zapravo malo mjesto ?

Drugo, ono što mi se jako sviđa kod UK, a za što nisam dobila dojam da je slučaj u Hrvatskoj (ispravite me ako griješim), je da se zaista osjećate kao da ste dio znanstvene sredine i znanstvenika, pogotovo ako nanižete stažiranja po raznim labosima. Često onda budete pozvani na razne konferencije, sastanke, seminare, bez obzira na to jeste li na preddiplomskom ili doktoratu, nema razlike.  Svi vi živite znanost. Predivno.

Možeš li izdvojiti neke pozitivne i negativne stvari koje si iskusila tijekom studiranja?

Ono što me najviše smetalo je što nismo dobili nikakve skripte iz kojih smo mogli učiti. Mogao si ih napisati sam, što uzima jako puno vremena, ili učiti iz udžbenika koje profesori ne vole previše, posebice od druge godine. Naši su nas profesori  savjetovali da učimo informacije koje dobijemo na predavanju u kombinaciji sa pravim znanstvenim radovima. U početku je to bila dosta velika promjena u usporedbi sa vrlo sistematiziranim načinom dobivanja informacija u srednjoj školi. Ja se još uvijek držim preporučenih udžbenika jer neki fundamentalni zakoni biologije teško da će se promijeniti, stoga je moja preporuka i dalje učiti neke stvari iz tog izvora. No, dobra je stvar da se priviknete na koncept znanstvenog rada još od početka studija. Samo morate malo eksperimentirati koji način učenja i izvori informacija najbolje funkcioniraju za vas same jer vam nitko neće točno odrediti kako i na koji način učiti.

Zatim komunikacija s profesorima. Kada bih god pričala s nekim od profesora, oni bi uvijek bili ‘down to earth’ i spremni pomoći. Osjećate se ugodno i nemate strah da će te postaviti neko glupo pitanje.

Što se tiče materijala za rad, praktikume i slično, naš se fakultet uvijek potrudio da su oni besplatni i da ih svako dobije. Ako želite učiti iz knjiga, njih ima dovoljno za svakog studenta u knjižnici i vjerojatno će te ih moći imati cijelu godinu kod sebe. Tako da knjige ne trebate kupovati. Ja ih jesam preko Amazona, ali čisto zbog toga jer ja volim podcrtavati sve što čitam.

Društveni život. Hmm… Rekla bih da je to bitna stavka na britanskim sveučilištima. Svaki fakultet ima brdo societies, od sporta, znanstvenih društva, humanističkih…. Na primjer ja sam bila dio University of Leicester Running and Athletics club. Klub u ovom kontekstu je više kao mala obitelj. Dosta stvari, osim trčanja, radite skupa i ti ljudi zaista postanu vaša mala obitelj i potpora. Ono što me najviše dojmilo kod našeg kuba je to što ste mu ste se mogli priključiti bez obzira na vaše trkačke sposobnosti, samo je bitno da se priključite. I uživate u trčanju i atletici. I tako je sa svim klubovima (ok, možda ne s pjevačkim klubovima jer biste tu ipak trebali znati pjevati hahah).

Jesi li bila na razmjenama studenata?

Evo sad mogu usporediti Njemačku i UK, donekle. S obzirom da sad ne idem na predavanja, već sam uglavnom u labosu cijeli dan, ne mogu puno reći s ove studentske strane, što se Njemačke tiče. S ovog znanstvenog stajališta, više-manje je isto. Jedino što se Nijemci manje boje rada vikendom hahah. Također, mislim da se općenito od studenata na doktoratima i masteru očekuje više u Njemačkoj. Na primjer, master u Njemačkoj će trajati dvije godine ili više i obavezan je ako želite na doktorat. U UK, master nije obavezan za doktorat i traje godinu dana. Osobno se više slažem sa postdiplomskim sistemom u Njemačkoj jer smatram da su masteri izvrsna priprema za doktorat. Također, više mi se sviđa radna atmosfera u Njemačkoj.

S druge strane, ovdje su studenti, posebice na preddiplomskim studijima puno manje nezavisni. Sam sistem obrazovanja i potpore studenta u ove dvije države je drugačiji. Studenti u UK od vlade uzimaju godišnji studentski kredit namijenjen troškovima života i već od samog početka studija nauče kako raspolagati vlastitim novcem, a sam kredit im omogućuje više-manje neovisnost od roditelja. U Njemačkoj, takvog sistema nema i student se uglavnom neće smatrati ‘odraslom osobom’ kao u UK-u. No, koliko sam čula od kolega, postoji dosta prilika za STEM studente za imaju part time posao u labosima. Oni to zovu HiWi posao, što je više kao asistent. Na taj način si možete dobro zaraditi plus dobijete iskustvo relevantno za područje koje studirate.

Imaš li još što dodati za kraj?

Voljela bih se ovdje dotaknuti financija jer vjerujem da to mnoge brine kad je u pitanju odlazak u inozemstvo. Prvo, studij u inozemstvu nije rezerviran za bogate. Postoje mnogi izvori financiranja. Ja osobno, studiram, bavim se sportom i radim. Često čujem od prijatelja da im roditelji inzistiraju na tome da ne rade kad studiraju, no nitko nije poginuo od malo rada. Ključ je u organizaciji vremena i sve se može. Za mene funkcionira princip da ako mi je raspored natrpan, postanem efikasnija.

Drugo, možda zvuči kao klišej, ali ako imate nešto što volite raditi, go for it! Meni je toliko drago da sam kod donošenja odluka slušala isključivo sebe. Da nisam, vjerojatno bih završila neki studij medicinskog tehničara ili profesora biologije. Doduše to su jako časni poslovi, no definitivno nisu za mene. No u vrijeme kad sam birala i srednju i fakultet, to je ono što su mi drugi sugerirali. Jer je sigurnije, komfornije. Jer je biti znanstvenik toliko riskantno pa onda imaš godine i godine učenja, fakulteta itd. Kakve gluposti… Slušajte sebe i bez straha!

Stariji članci iz ove serije

• Moj znanstveni put: Antonija Vrdoljak